Ruralni turizam

Ruralni turizam je skupni naziv za različite oblike turizma koji se javljaju izvan područja gradova i područja na kojima se je razvio masovni turizam. On je uvjetovan i obilježen turističkim atrakcijama koje se nalaze u ruralnim prostorom, a sam zauzima nešto više od 90 % kopnene površine Hrvatske.

Osim turizma na turističkim seljačkim (obiteljskim) gospodarstvima, u ruralnom prostoru nailazimo na lovni turizam, ribolovni turizam, odmorišni turizam, sportsko-rekreacijski turizam, zdravstveni turizam, kulturni turizam, gastronomski turizam, eno-gastronomski turizam, eko-turizam, avanturistički turizam, edukacijski turizam, vjerski turizam, turizam zaštićenih dijelova prirode (nacionalni parkovi, parkovi prirode, promatrači ptica), nostalgični turizam, zavičajni turizam i slično. Ruralni turizam, u ruralnom prostoru podjednako obuhvaća aktivnosti turista (višednevnih posjetitelja) i izletnika (jednodnevnih posjetitelja).

Turistička seljačka gospodarstva se, više-manje opravdano, smatraju paradigmom ruralnog turizma. Boravak na turističkom seljačkom gospodarstvu, predstavlja iznimno iskustvo gostiju, koji probijaju prostornu, ali i socio-kulturnu opnu jednog drugačijeg svijeta, toliko različitog od onog u gradu. Obilježja tog svijeta su jasno čitljiva u njegovoj fizičkoj ljusci, sastavljenoj od tradicijske arhitekture, organizacije stambenog i gospodarskog dvorišta, okućnice, tradicijskog vrta, od tradicijskog interijera (zidnih, stropnih i podnih obloga, namještaja, zavjesa, stolnjaka, kuhinjskih krpa, opreme, ovješenih dekoracija, križa i svetih sličica, tradicijskih uređaja za grijanje i pripremu jela i slično) i manje čitljiva u sastavnicama nematerijalne kulturne baštine, kao što su primjerice, tradicijska znanja, umijeće narodnog rukotvorstva, običaji, legende, pjesme, plesovi, odnosi između članova obitelji i obitelji prema selu.

Tijekom vremena su neizbježne promjene u načinu života domaćina, osobito u domeni poljoprivredne proizvodnje koje unose promjene u sve spomenute tradicijske sastavnice seljačkog gospodarstva i života na njemu. Time se otvara pitanje održivosti tradicijske autentičnosti seljačkog gospodarstva, i ne samo njega, već i dijelova sela, cijelog sela pa i cijelog kultiviranog krajolika u ruralnom prostoru.

Marketinška iskustva Istre u razvijanju tzv. agroturizma, pokazuju da turisti ne inzistiraju na doslovnoj autentičnosti seljačkog gospodarstva. Oni očekuju da kuće u selu, cijelo selo i okolni kultivirani krajolik, sadrže onoliki udio tradicijskih značajki sela koliki je to potrebno da se osigura dojam i doživljaj sela „kakvo je ono nekad bilo“ ili barem kako to očekuje prosječan gost iz grada. Takva očekivanja gaji pretežiti dio sudionika ruralnog turizma, bez obzira bili oni smješteni, na turističkom seljačkom gospodarstvu, u iznajmljenoj sobi, stanu ili kući, u pansionu, obiteljskom hotelu, planinarskom domu ili u lovačkoj kući.

Ruralni turizam ima vrlo važnu funkciju u razvoju ruralnih područja. Lokalnom stanovništvu osigurava dodatne prihode uz osnovnu poljoprivrednu proizvodnju. Seljaku vraća dostojanstvo i samopouzdanje, koje je izgubio u posljednjih pedesetak godina u različitim akcijama sveopće „urbanizacije“ i „mehanizacije“ ruralnog prostora.

Bez obzira na prirodnu i kulturološku atraktivnost hrvatskog ruralnog prostora, ruralni turizam, osobito onaj na turističkim seljačkim gospodarstvima, razvija se vrlo sporo u odnosu na potražnju i ponudu u susjednim zemljama (Austrija, Slovenija, Italija). Osnovni uzrok tome je poglavito vrlo malen i usitnjen seljački posjed u Hrvatskoj, na kojem se ne može organizirati isplativa poljoprivredna proizvodnja, a još manje pružanje turističkih usluga kao dodatne djelatnosti, zatim nerazvijena komunalna i društvena infrastruktura, i na kraju, nedostatak državnog interesa, poticaja i značajnije potpore za turistički razvoj kontinentalnog dijela zemlje, koji je ostao u sjeni konjukturnog primorskog dijela zemlje.

Osim toga, za razvoj ruralnog turizma nisu dovoljna samo turistička seljačka gospodarstva i drugi smještajni objekti u ruralnom prostoru, potrebna je i ostala ugostiteljska infrastruktura, od restorana do kušaonice vina, potrebne su uređene turističke atrakcije (realne, turistički dostupne atrakcije), osmišljene vinske ceste, biciklističke staze, hodočasnički putovi, receptivne turističke agencije, ukratko, potrebne su osmišljene i organizirane ruralne turističke destinacije. 

Tek novo europsko opredjeljenje Hrvatske da resor poljoprivrede, kao i u drugim razvijenim europskim zemljama, uz brigu za proizvodnju hrane preuzme i skrb za prostornu, društvenu i gospodarsku kvalitetu življenja stanovnika ruralnih područja, pruža realan okvir za razvoj ruralnog turizma. Razvoj ruralnog turizma, jedna je od najvažnijih instrumenata za razvoj ruralnih područja. Ako se pri izvršenju ove zadaće neće uzeti u obzir potreban interdisciplinarni pristup u primjeni ruralnog turizma, njegova slojevitost i suptilnost te potrebna tankoćutnost i obrazovanje stručnjaka koji će je ostvarivati, ovo bi mogla ostati još jedna od hrvatskih propuštenih prigoda.